.: Legenda o Jeseni :.

" Sto sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je zivot pruzao i sve jasnije sam shvatao gdje treba traziti prave izvore radosti i smisla. Naucio sam da biti voljen ne znaci nista, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osecamo, ono sto daje vrijednost i i ljepotu nasem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Ljepota nije nista, vidjeo sam lijepe muskarce i lijepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca; bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.

Ali sreca je uvek bila tamo gdje je neko umio da voli i zivjeo za svoja osjecanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruza radost onome ko je posjeduje, vec onome ko umije da je voli i da joj se divi..."

Herman Hese

"...Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli. I ne znam od koga bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu..." Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole. Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalačkih ljubavi.Pa se naprežemo da čujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se,držeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca. Niti iščekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put pročitamo riječi koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostaješ mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine... Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može. Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav,mi nebi pošli njime.Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

(D.Maksimovic)

Ljubavi,u mome srcu postojis
Mesto gde nikada ne idem,tamo spavas
Ljubavi,koliko treba mi vremena
Koliko da te zaboravim,kad mi falis

Prosli su aprili ko vozovi kad prodju
Izgledalo je da je gotovo
Postoje mnoga mesta na kojim nismo bili
Al neko te je drugi odveo

Ljubavi mi smo mnogo toga hteli,zajedno
Samo ovo nismo smeli,nikada
Nije smelo da se desi
Da ja tebe a ti mene izgubi?

Ljubavi da imas nekog ja znao bi
Jos uvek mogu da osetim,jer si moja
Ljubavi u mome srcu postojis
Mesto gde nikad ne zalazm,tamo spavas

Prosli su aprili ko vozovi kad prodju
Izgledalo je kao da je gotovo
Postoje mnoga mesta na kojim nismo bili
Al neko te je drugi odveo

Njoj su svi dani bili jednaki.. A kada svi dani postanu isti to je znak da prestanes primjecivati sve dobre stvari koje se javljaju kada sunce ponovo prohodi nebom. Dugo vremena zivjela je gledajuci u zatvorena vrata i mozda zbog predudog gledanja u zatvorena nije ni zamijetila nova koja su se svaki cas otvarala. Bolilo ju je, nosila je oziljak na dusi koji je zarastao zahvaljujuci njenoj upornosti i zelji da odagna osjecanja koja nemaju osnovu. Njen vlastiti zivot negdje se otkinuo od podloge postojanja i poceo pretvarati u siluetu koja nema nikakvog razloga da postoji. Sve to vec prilicno dugo traje i postaje nesnosljivo.

Prestala je da shvaca sta se to zbiva s njom i oko nje, da trazi gdje lezi razlog sto nema snage da se otme proslosti i da otpocne nesto novo sa sobom i zivotom oko sebe.

Gubila se u tim mislima sjedeci u fotelji i vezuci prelijep vez. Vez je prikazivao svitanje jedne zore nad ogromnim sumskim prostranstvom. Majka je sjedila nasuprot Nje u ogromnoj drvenoj stolici-ljuljasci sa divno izrezbarenim sarama.

Njena razmisljanja prekinulo je zvono na vratima dvorskim. Majka se lijeno oteturala do vrata. u salu za primanje gostiju uvela je njega, pripadnika roda Ljudskog, kome je bila obecana. Bio je to njihov prvi susret. Ona se tromo digla iz fotelje, prisla tom neznancu. Podignuvsi pogeld u znak pozdrava srela se s njegovim ocima. Bile su to jarko zelene oci i u dubini pogleda tog neznanca, u toj prekrasnoj zelenoj boji prepoznala je NJega.  Bio je to kao grom iz vedra neba.

Sjecanja su navrla kao bujica i povukla se u sobu pod isprikom da ima jaku glavoblju.

Stala je pred veliko, zlatnouokvireno ogledalo.

Iz ogledala u Nju je gledala druga osoba. Spram one sretne djevojke, romanticne sanjarke cije su oci sijale, a On ih zvao "oci smijalice", to je danas jedna tuzna djevojka, ociju jos uvijek crnih kao gar u kojima nema ni tracka srece, iz njih dana isijava tuga i bol... Boje u Njenim ocima pocele su sivjeti, dok su se prije javljale snazno kao mlazovi vodopada. I taj protuprirodni osmijeh koji se tu i tamo javi na Njenim usnama zvoni kao srebreno zvonce nad tminama nekad prekrasnog lica. Ali izmedju ta dva lica postoji nevidlljivi most...

Sjecanja...

Njene misli prekinulo je majcino dozivanje. Isuvise dugo, vodjena mislima, se zadrzala unutra. Gost je vec davno otisao vidjevsi da nema svrhe o bilo cemu pricati...

Bilo joj je neizmjerno drago. Vratila se u sobu i izasla na terasu.

Ponovo, iako nepozvan, dosao joj je u misli.

Neocekivani fijuk vjetra zanio ju je te se rasplinula u lebdenju po proslim danima. Njegove rijeci su odzvanjale u NJenim usima kao da ih cuje iz Njegovih usta... A mnogo je vremena proslo...

 "Srce kuca samo nije svjesno da kuca samo da odrzi zivot"

Ali Njeno je jos uvijek kucalo za NJega.

TAj dasak vjetra na Njenom licu bio je kao Njegov dah onoga jutra kad se jedan jedini puta osjecala sigurno lezeci na NJegovim grudima. Prosla ju je jeza, osjetila je trnce svuda po tijelu. zatvorila je prozor i odlucila prosetati sumom.Dugo nije.... MOzda se vrate sva osjetila u nju.. MOzda ponovo pocne dozivljavati zvukove i boje prirode...Ogrnula je svoj crni plast i zaputila se prema sumi...

Put je navirao i tekao izmedju zidina dvora kao rijeka. NIkad joj se nije ucinio duzim. KOnacno kroz kapije dvroske izasla je na smuski puteljak. Osjetila je kako sitni kamicci pucketaju pod Njenim nogama, kao da joj zele dobrodoslicu.Osjetila se slobodnom.

Stojati kraj prozora i gledati cadjave sumrake. To je bio Njen zivot. Nije imala vise razloga za opstanak.

Sada setajuci tim dobro poznatim putem osjecala je toplinu prirode koja ju je ispunjavala milinom. Sve vise i vise misli radjalo se u Njenoj glavi dok je udisala svjezi miris rahlog tla poslije kise.

Misli o Njemu potakla bi obicna sitnica. Slusajuci slavujevu pjesmu koja je dopirala do NJenih usiju, milujuci je svojom njeznoscu i ispunjavajuci ju blagosti, ucinilo joj se da cuje NJegov glas, blag i njezan koji je mazio NJen sluh bas kao sada slavuj svojom pjesmom.

Najedanput je protrnula... Sum lisca pod nogama neke male zivotinjice koja bjezi uplasena njenih koraka i uopce pojave, pomisli na NJegov lak i necujan korak zbog koga bi uvijek dosao nenadano.

Oci onog poznanika podsjetile su je na NJega, a sada je upravo shvatila da Njega uvijek ima pored sebe. Svaki pogled koji je ikada baciila na to zeleno prostranstvo uputila je Njemu. Shvatila je da je uvijek bio uz Nju i da zaista jeste Njen andjeo cuvar jer imao je oci boje sume, glas poput slavuja, uvijek tako blag, mio i njezan.

Zaustavila se pokraj jezera. Svaki talas izazvan skokom neke razigrane, nestasne ribice donosio je Njegov lik. Tada je jedna suza pronasla put do usana gdje bi se na trenutak zadrzala, a potom pala u jezero izazivajuci novi talasic. I tako unedogled... zurila bi u jezero satima gledajuci Ga.

Vidjevsi da je vec kasno potrazila je put natrag. Vracajuci se, iscrpljena zbog svojih misli i pitanja na koje nije imala odgovor, ugledala je crnu siluetu. Srce je zaigralo, osjetila je kako joj vrela krv kola venama ubrzano...

Prisla mu je, stala pred Njega, stavila ruku na rame i zagledala se u te oci koje je vidjala svuda oko sebe. Tisina se lijeno vukla oko NJih, nista se nije culo. Samo su postojale Oci i sjaj koji pali Njegovo tjeme. Osmjeh je zaigrao na Njenim usanama kad je rekla:

"Umoran si, oci su ti ostarile, sluh te slabo sluzi, misli su ti razbacane, ne brini ja sam tu i sve cu popraviti "

Iza Nje ce ostati nedoreceno slovo, a NJene recenice su dozivjele kraj.

BY Vila

Nisam tu odavno. Ponekad svratim da skinem paucinu sa stari korica. Volio bi da sam cesce dolazio ali vrijeme mi nije dalo, nije mi dalo tako mnogo stvari koje bi volio popraviti, ispraviti, napraviti. Kako me je vjetar bacio u ovo vrijeme u kojem sam sada tako ce me baciti i u neko drugo proslo vrijeme. Zadovoljan sam, nemogu grijesiti, nesmijem grijesiti dusu imam sve o cemu sam sanjao. Jos da nije ove ekonomske krize, ehhhhh. Hvala svima sto ste ponekad svratili, ostavili dio sebe ovdje, hvala i onima koji nisu svratili znajuci da su imali preci stvari. Dugo sam razmisljao da gasim blog, ali shvatio sam da bi ugasio za sobom toliko toga. Prestao sam razmisljati i vraticu se uskoro da pisem o onim dijelovima zivota gdje me vjetar bacio. Mozda legne i novi dizajn vidjecu.
Budite dobri i ne dajte na sebe naletima.